Menefer, žena ka-sveštenika Sefa, stajala je pokraj vrata i posmatrala kako u unutrašnjosti kuće vatreni plameni gutaju ćilime, te nastavljaju putem zasvođenog krova. Sklopila je oči i ruke položila na lanenu haljinu. U Tebi je bio osmi dan drugog meseca leta, i uprkos vatri što je proždirala, noć je izvana bila ledena. Menefer je jasno u sećanje mogla da dozove sliku svog malog i bolešljivog sina Khalfanija kako sneno hodi nišom, noseći u ruci izrezbarenu igračku. Uspevala je da dočara njegovu glavicu, omeđenu kosom boje noći, kako hita ka kraljevstvu mrtvih, mukotrpno tragajući za Ozirisom. Ozirisom koji ga je napokon dozvao sebi. Okrenula se i osmotrila Sefa što je, nezgrapan i ukočen, ostao pogleda prikovanog za plamene koji su gutali njihov dom. Za plamene koje je sam stvorio. Povratka nije bilo. Živeti više nije bilo lagodno, niti željeno. Ne posle svega. „Vreme je“, kazao je Sef, te krenuo ka grobnici što se uzdizala na litici. Menefer ga je ćutke pratila. U pogrebnoj odaji, na